<br />
Ne postoji zemlja na svijetu, osim Crne Gore, u kojoj se nepravda naveliko podstiče, a kriminal i lopovluk javno nagrađuju. Bezumlje na čelu države, i silom nametnuto jednoumlje u narodu, stvorili su ambijent u kome je ljudski talog izbio na vrh odakle beskrupulozno uzurpira ostatak stanovništva, ne mareći ni za njegovu egzistenciju, ni za štete koje nanosi bogomdanoj prirodi Crne Gore.
U svakoj normalnoj državi zvanični organi rade za dobrobit naroda i zemlje. Naročito to važi za sudove, kojima je svrha postojanja da donose pravdu, kakvu-takvu, iako ona očigledno u ljudskom društvu teško da može postojati. Ali ako sudovi rade kao u Crnoj Gori, i ako donose presude u kojima se krivična djela nagrađuju, onda narod ostaje i bez tračka povjerenja u zvanične državne institucije. Fantastično je zvučala skorašnja presuda Apelacionog suda kojom je naloženo da se jednom privatniku iz budžeta države isplati 129.000 eura. Sredstva koja mu se isplaćuju zaslužio je, po aršinima Apelacionog suda, zato jer je teškom mehanizacijom, na svoju ruku, probio put kroz Nacionalni park ,,Durmitor’’, došao do šumskog kompleksa Dragišnica i sječom ga nemilosrdno uništio. Sve to za račun sopstvenog profita od prodaje građe. E, kako se Osnovni sud u Žabljaku 2009. godine drznuo da ga prekine u tom naumu i kazni prvom ekološkom presudom, dio građe koju je bio posjekao u dragocjenim šumama nacionalnog parka, vremenom je istrulio. Sada, po presudi Apelacionog suda, iz budžeta koji pune građani, privatniku treba isplatiti „obeštećenje“. Zvuči nevjerovatno, ali je istinito, da država koja je sama sebe proglasila ekološkom, nagrađuje devastatore najvrednijeg prirodnog dobra koje ima. Pored velikog broja nezaposlenih, naročito na sjeveru, iz budžeta se jednom privatniku isplaćuje ogromna svota novca jer je, zarad ličnog profita, demonstracijom bahatosti, razorio bajkovite padine Durmitora i tako, kako sud kaže, napravio koristan put za nacionalni park. Ako je tačno da je put kroz prašumu zaista bio potreban, zašto nijesu zaposlili makar polovinu nezaposlenih sa biroa (ne)rada da ga naprave? Koliko ih ima, golim rukama su mogli i tunel kroz Durmitor da probiju bez pomoći mehanizacije kontroverznih biznismena. No, situacija nije za šalu. Nije ovo prvi put da devastatori bivaju nekažnjeni za kasapljenje šuma na sjeveru. Ova situacija je samo specifična, jer se devastator javno nagrađuje od strane države za nedjela koja je učinio. Sadistički odnos državne vlasti prema tome kraju i njegovim prirodnim resursima vidljiv je na svakom koraku. Jasno je da prirodni potencijali sjevera mogu u normalnim uslovima obezbijediti stanovništvu život ravan srećnim narodima u skandinavskim zemljama. Ali ovo je Crna Gora, ovdje važe neka druga pravila, pa je upravo taj dio stanovništva najsiromašniji. Jer, resursima na sjeveru raspolažu glavari iz glavnog grada i njihovi sinovi iz inostranstva, dok je djeci s tog područja uskraćena šansa da zarade i za osnovne životne potrebe.
Durmitorski kraj je na konstantnom udaru oholosti crnogorskog režima. Posledice po taj kraj su nesagledive. Pored namjernog siromašenja i pljačkanja, narod je navikao i na nemilosrdno pustošenje i uništavanje prirodnih resursa u kome ispaštaju i oni najneviniji – biljni i životinjski svijet. Veliki broj vrsta je istrijebljen, a ostatak je na samom rubu nestanka. Ni božanstveni predjeli velelepne Sinjajevine nijesu ostali pošteđeni. Na samoj granici između teritorija opština, Žabljak i Mojkovac, na putu ka Zabojskom jezeru, putnika namjernika čeka zastrašujući prizor. Iz još netaknute prašume bogate florom i faunom, koja ostavlja očaravajući utisak, prelaskom na teritoriju opštine Mojkovac, ulazi se u horor ambijent. To je prizor ravan scenama iz filmova Ves Krejvena, po kome bi mogao da se radi još jedan nastavak filma „Brda imaju oči“. Uz to bi se uštedjela velika sredstva jer predjele ne treba dorađivati za scene strave i užasa. Već izgledaju kao da ih je razorila hidrogenska bomba. U ulozi te bombe je bio isti ili sličan biznismen koji je rovio i kasapio po Durmitoru. Ogoljene predjele, nekada pokrivene gustim prašumama, sada erozija brazda po linijama koje su joj zacrtali točkovi teške mehanizacije. Samo panjevi i suvi patrljci korijenja što zjape iz razderanog zemljišta podsjećaju da je tu nekad bilo života. Poneka ptica još odolijeva konačnom istrebljenju, pa često po navici preleti nad tom pustarom, uzalud tražeći gnijezda i potomstvo nestalo u naletu gramzivosti neke nezasite bitange s debelom protekcijom kod crnogorskog režima.
Devastacija prirode će se sigurno nastaviti. Miljenici režima neće stati na ovome jer umjesto kazni, dobijaju nagrade. Zato će se utrkivati ko će napraviti veću štetu.
U međuvremenu, iščekujući pravdu za devastatore, pred očima nam iz dana u dan iščezavaju šumski kompleksi. Ne samo u durmitorskom kraju, već na čitavom sjeveru Crne Gore. Sudbinu šuma sjevera dijeli i narod sjevera koji uz njih jednako nestaje.
Piše: Vladimir Ostojić